utorak, 24.05.2011.
I'm self-centered. Childish. Stubborn. Impatient. Impulsive. And I tend to fuck things up. But I realise that. I realise it and try my best to change and make myself a better person.
Nakon jednogodišnje pauze od života i takozvane 'slobode' ponovno je došlo vrijeme mojeg preispitivanja. Prvi put se to dogodilo prije otprilike godinu dana, kad sam shvatio da sam se pretvorio u nešto što nisam ja. U nešto što sam se zakleo da neću nikada postati. Nešto... obično. Tj. nešto što bi se moglo smatrati običnim. Tog dana sam odlučio da mojem životu trebaju promjene. Trebam više slobode, manje živciranja i zamaranja svakodnevnim brigama.
To je sve bilo uspješno. Ali je imalo negativan rezultat kojega sam cijelo vrijeme bio svjesan, ali sam ga negirao tješeći se da je to normalno u ovim godinama i fazi života. Što se dogodilo? Najjednostavnije rečeno bi bilo - počeo me boliti kurac. Postao sam prepasivan. Gotovo me ništa nije tangiralo, što je donekle bilo i dobro jer mi je stres gotovo nestao iz svakodnevnog života i konstantno sam se osjećao opušteno i veselo. Ili možda nisam. Meni se činilo da jesam. U drugu ruku, počeo sam padati. Inteligencija, za koju sam nekoć bio uvjeren da je bila dosta iznad prosjeka mojih vršnjaka se jednostavno počela topiti. Postao sam prelijen, manje sam koristio mozak. Jedini prioritet mi je bila zabava, a takav način života mi se činio potpuno prihvatljiv iako sam duboko u sebi znao da nije. U prijašnjim fazama života sam također bio lijen, ali barem sam neke stvari shvaćao ozbiljno.
Jednog dana samo se dogodio klik u meni koji me natjerao na razmišljanje i odluku o promjeni. Mislim, nije došao sam od sebe naravno. Uzrok je bio dugogodišnja lijenost i neiskorištavanje vlastitog potencijala, a povod je odluka frenda koji je shvatio da se ponašao kao debil i da mora napraviti nešto od sebe. To je bila ta iskra koja je zapalila moje već preduge želje za promjenom na bolje. Shvatio sam. Ne radim ništa pametno od svog života.
Preispitao sam se. Ovoga puta za stvarno, bez ikakvih nijekanja. Krajnji rezultat? Egocentričan sam. Djetinjast. Tvrdoglav. Lijen. Impluzivan. Nestrpljiv. Ne volim gubiti. Često sjebem sve, ali ne zato što ne mogu drugačije. Nego zato što ne želim. Jako sam se visoko cijenio i kao takav nisam mogao pogriješiti. Zato sam se užasno bojao neuspjeha, pa sam često znao odustajati. No, ipak su me dvije spoznaje najviše potresle - moje samopouzdanje za kojeg sam cijelo vrijeme mislio da ga imam napretek je bilo djelomice lažno. I uskogrudnost. Oduvijek sam se smatrao liberalnom osobom koja nema gotovo nikakve predrasude i ne procjenjuje ljude na temelju nekih nebitnih činjenica (npr. stil odijevanja, muzika, etc.). Na moju veliku žalost otkrio sam da to nije bilo u potpunosti istina. Bio sam po dosta pitanja mnogo otvoreniji od većine ljudi koje znam, ali svejedno sam znao biti prokleto konzervativan.
Ali... shvatio sam to sve. Shvatio sam gdje sam griješio i priznao sam si sve to. Moram priznati da je sve to bilo malo teško prihvatiti. No, stisnuo sam zube i prošao to. Odlučio sam poraditi na tim stvarima. I počeo sam. Tek sam na početku ovog puta i iskreno se nadam da ću se uspjeti pridržavati ga, koliko god teško, mukotrpno i dugo bilo. Odlučio sam promjeniti se. Odlučio sam postati boljom osobom.
